Svi su pričali o njoj kao o šansi za decu sa smetnjama u razvoju da dobiju ista prava, isto obrazovanje i da se bolje uklope u društvo. Moja drugarica - defektolog je gunđala da to neće pomoći nikom, da će se ta deca mučiti i da će biti meta podsmeha i zadirkivanja. Ja sam se uverila da mi kao društvo nismo sazreli za to a pogotovo u malim gradovima gde je jedina ustanova za decu sa posebnim potrebama specijalna škola u koju bez ikakvog smisla i logike upisuju u ista odeljenja decu sa različitim problemima i romsku decu normalne inteligencije koja su socijalni slučajevi i koja tu dolaze da se okupaju, dobiju obrok i tako... Koliko se i šta postigne u toj školi, nije mi poznato, ono što sam otkrila je koliko je slaba saradnja tih defektologa i vaspitača u vrtićima. Ne postoji vrtić za decu sa posebnim potrebama, samo redovni vrtić i jaslice. Dete sa problemom u razvoju koje se upiše ne dobija nikakvu ili nedovoljnu stručnu pomoć i podršku i uglavnom se tretira kao "problem". Logoped dolazi jednom u dve nedelje(!) pa ako se moje dete zatekne tamo, malo će raditi sa njim, što se nije desilo jer je bio često bolestan. Psiholog je septembra meseca trebala da napiše individualni program za moje dete od koga sam ja puno očekivala jer je uzela svu dokumentaciju da bi me krajem decembra obavestila kako taj plan predstavlja odvikavanje deteta od pelena ili učenje da pije iz šolje a ni to nije odradila jer su tek oktobra bili na seminaru za inkluziju. Za svo to vreme dete nijednom nije videla, vaspitači ne žele da ga ostavljaju na spavanju sa drugom decom jer je nemiran, razbudiće ostalu decu i roditelji će ih ispisivati. Na moje pitanje zašto ne konsultuju psihologa kada imaju problem sa mojim detetom, rekla mi je da se oni redovno čuju. ????
iako u grupi postoje čak tri deteta sa posebnim potrebama,oni ne žele da pošalju dopis opštini da se u rad uključe defektolozi ali svakodevno! Čemu onda inkluzija i da li ja treba da sam srećna što su uopšte primili moje dete i da plaćam punu cenu iako dete boravi četiri sata a da se pritom sa njim ne radi adekvatno. Pa platiću taj dodatni rad kao što neki roditelji plaćaju časove engleskog ili baleta u vrtiću! Ovako, primorana sam da postanem Novosađanka da bi dete upisala u vrtić koji drugačije nebi mogla da priuštim jer je preskup.